Urgentno
Karakter ovog teksta je šaljiv. To naglašavam zbog epizode o kojoj ću pisati, a i kako bih lakše prošla kroz emociju koja će isplivati i pokušati da pobedi vedrinu. U tome sam neumoljiva, branim vedrinu svom snagom.
Prošle nedelje sam, jednog sunčanog dana, provela više sati u Urgentnom centru. Takav dan je bio posledica nečijeg neodgovornog ponašanja, ali to ćemo zaboraviti. Zaboravićemo i strah, a mnogo sam se uplašila.
Ono što je ostalo jeste osećaj olakšanja i istinske sreće, kada smo se vratili kući. Jer je jedna sekunda stajala između toga da se ne vratim kući i kasne poslepodnevne kafe. I to ćemo zaboraviti, a zapamtiću sledeće: suze radosnice i upisan još jedan datum koji slavim kao rođendan, jer tako volim i tako mogu, hvala Bogu.
A u Urgentnom centru nije bilo uopšte strašno. Prostor je renoviran i podeljen na zone, crvenu i zelenu rekla bih, pa je nivo stresa malo manji nego što pamtim. A pamtim...
Okolnosti su bile takve da sam morala proći kroz desetak pregleda, pa mi je na mahove ponestajalo strpljenja i samo sam želela da idem kući. Ipak nisam. Razumela sam. Ozbiljno je i potrebno je pregledati skoro celo telo.
I tako sam se zabavljala posmatrajući ljude oko sebe, da odagnam misli o glavobolji i bolu u telu. Naglas sam pohvalila nekoliko mladih lekara i lekarki i medicinskog osoblja. Verujte mi da je tamo bilo ljudi koji su izgledali kao da su upravo završili snimanje epizode za „Uvod u anatomiju“.
Jedan od glumaca nam je prišao i srdačno nas pozdravio, čvrsto izgrlio i izljubio. Tada sam pomislila da možda ipak nisam preživela incident u kome sam učestvovala, i da lebdim između odlaska i ostanka.
Zbog uniforme, protoka vremena i mog pomalo ošamućenog stanja, nisam odmah prepoznala dete. Dete od skoro dva metra i tridesetak godina... Dete koje sam gledala kako trči po dvorištu, krije se u žbunju dok se igra žmurke, vuče teški ranac dok se vraća kući iz škole. Dete koje mi persira, ali sada bi trebalo i ja njemu tako da se obratim, jer je on doktor Ristović. Nije više mali iz susednog dvorišta. Taj dan života je bio poklon na mnogo načina.
Želim nam svima da nas život tako nagradi, da gledamo kako naša mala deca, umorna, znojava i musava od igranja u dvorištima, izrastu u dobre i vaspitane ljude. Da smo ponosni što ih poznajemo i da, što češće, izgovaramo one legendarne rečenice: videlo se to dok je bio sasvim mali...
Želim mi da ne statiram više na snimanju epizoda „Uvoda u anatomiju“, iako je snimanje bilo nezaboravno...
Hvala vam što čitate.