Pitanje
Smestim se udobno u kišno veče, da ispraznim mozak od mnoštva misli, uz film koji počinje u crkvi i sveštenik upita prisutne, šta radimo kada nismo sigurni. Nekoliko sekundi sam mislila kako sledi opuštanje. Ne sledi, kreće oblak misli.
Naravno da je pitanje upućeno i meni. Ne znam ko bi smeo da tvrdi kako njemu nije. Zapitajte se, ali ozbiljno, šta radimo kada nismo sigurni...
Kao zmija bez kraja odmotava se naredno pitanje: a kada smo to sigurni..? Jer, na primer, jedna meni draga osoba je u razgovoru juče rekla nešto poput: Imam poverenja u njega, sada. Dakle, nije sigurna. Zar ne?
Sigurno ću položiti ispit? Sigurno će rezultati biti dobri? Sigurno će padati kiša? Zašto? Tako deluje na početku dana, puta, projekta?
Sigurna sam da bismo se dobro slagali? Sigurna sam kako ću završiti rukopis na vreme?
Sigurno bi trebalo da noćas uključim grejanje? Sigurno ću uspeti sutra da obavim sve sa spiska? Sigurna sam ako se pouzdam samo u sebe?
Sigurna sam da su prisutni u crkvi, u filmu, dobili isti odgovor kao i ja. Jer je jedini mogući odgovor da, kada nismo sigurni, moramo verovati. Nisam gledala film dalje, zaokupile su me misli. Ali eto ravnoteže. Što smo manje sigurni, potrebno je više vere, zar ne?
Godinama već spadam u one koji ništa nisu sigurni, ali su verujući tipovi. Možete ovo čitati u kom god kontekstu želite, religijskom, empirijskom... Ako potražite defiiciju vere, barem da biste razvili diskusiju, susrešćete se ponovo sa onom zmijom od pitanja, jer su konteksti razni.
Ali, ovakva vrsta diskusije bi mogla potrajati. Pitanje je bilo: šta radimo kada nismo sigurni?Odgovor je jednostavan. Verujemo.
Do te mere sam u stanju da verujem, da mogu reći kako mi je nevažno da u nešto budem sigurna. Ne ulažem napor da postignem neki stepen sigurnosti.
Ali ulažem snagu u to da razvijam veru. Posledično, vera mi daje snagu. I to je taj čarobni krug opstanka. Bar u mom slučaju.
Poznajem nekoliko ljudi kojima se brk podsmešljivo izvija dok čitaju ovaj tekst. Krišom. Poznajem mnogo više ljudi koji misle slično, i na tome sam zahvalna.
Nemojte misliti kako sve ovo znači da se kroz život krećem kao slepo kuče. Nikako.
A slepo kuče skoro da ne koristi svoje male, okruglaste oči. Oslanja se na osetljive senzorne brkove, veruje im. Naučnici su zaključili kako spada u imunološki najotpornija stvorenja. Rekli bismo, čudo, zar ne..?
Hvala vam što čitate.